Koncentracijski logori – mjesta masovnoga zatočenja domaćega ili stranoga civilnog stanovništva (katkad i vojnika) u izoliranim većim ograđenim prostorima. Otvaranjem i održavanjem koncentracijskih logora totalitarni ili ratni/vojni režimi obračunavaju se s političkim protivnicima. Kriteriji zatočivanja mogu biti individualni, ali češće obuhvaćaju cijele kategorije stanovništva (masovni politički, nacionalni, vjerski i rasni progoni), a razlozi mogu biti državna sigurnost, gospodarsko iskorištavanje, kazna te zastrašivanje ostaloga stanovništva. Za razliku od zatvorâ, u koje osuđeni dolaze na temelju pojedinačnih (osobnih) sudskih presuda i na određeno vrijeme, uz zakonom propisan postupak, u koncentracijski logor smještaju se zatočenici uglavnom na temelju pripadnosti određenoj skupini, a po izvanrednom ovlaštenju policijskih, vojnih i drugih izvršnih organa vlasti, i to na neodređeno vrijeme.^[1]

Ne treba ulaziti previše u znanstvena i lingvistička obrazloženja značenja ovih dviju riječi, iako se i od samog opisa jasno vidi grozota za koju su ti objekti bili namijenjeni, ali ovo gornje obrazloženje ne može ni približno prikazati grozote koje su prošli svi nesretnici koji su se u njima našli. Koncentracijski logori najveća su kriminalna i nehumana ostavština iz Drugog svjetskog rata. Prvi puta su posebno napravljeni objekti, nastambe i tomu slično kojima je jedina funkcija bila sprovođenje genocida nad pripadnicima cijelih naroda, rasa, vjernika, političkih protivnika itd. koji nisu odgovarali režimima tadašnje Europe, s opravdanjem „purifikacije“  gena „superiornih ljudi i rase“.