Stalni postav
Muzeja antifašističke borbe
Muzej antifašističke borbe zamišljen je kao projekt Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, financiran sredstvima Ministarstva hrvatskih branitelja, kako bi se antifašistička borba građana Hrvatske u Drugom svjetskom ratu prikazala na internetskoj platformi te da ostane u trajnom sjećanju svom zainteresiranom građanstvu koji žele znati nešto više o zadanoj temi.
Cilj MAB-a jest dokumentima, fotografijama, video snimkama, intervjuima s živućim sudionicima Drugog svjetskog rata prikazati ljudski, ratni i humanitarni put kojim je zemlja oslobođena od okupatora od početka do završetka ratnih akcija te naknadnu obnovu zemlje.
Na portalu MAB-a kontinuirano će se prezentirati dostupna arhivska i fototečna građa koja se odnosi na razdoblje antifašističke borbe u Hrvatskoj te pozivamo sve zainteresirane da i svojim prilozima obogate sadržaj portala svim dostupnim materijalima, bilo privatnih ili drugih dostupnih zbirki.
Razdoblje prije II. svjetskog rata
Hrvatski antifašistički pokret kao dio svjetskog demokratskog pokreta za borbu protiv fašizma i rata nastao je u doba pojave i jačanja fašističkih diktatura u Italiji i Njemačkoj sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Posebnu ulogu u tom pokretu, kao promicatelji ideja antifašizma imali su, pored komunista, brojni hrvatski lijevo orijentirani intelektualci, a naročito književnici i likovni umjetnici. Ukazujući na opasnosti koje donosi fašizam i dosljedno se zalažući za ostvarivanje osnovnih uvjeta za obranu zemlje, razvijajući aktivnosti kroz radničke, sportske i kulturne organizacije, promptno reagirajući i osuđujući prve osvajačke poteze fašističkih sila uspjeli su mobilizirati veliki broj ljudi u antifašistički pokret. Prva oružana iskustva hrvatski antifašistički pokret otpora stekao je Španjolskom građanskom ratu u kojem je usprkos zabrani profašističke vlade Kraljevine Jugoslavije sudjelovalo 528 boraca iz Hrvatske, dobrovoljaca španjolske republikanske armije.
Prve žrtve ustaškog režma bili su upravo književnici i komunisti: Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica, streljani za odmazdu 9. srpnja 1941. godine.
II. Drugi svjetski rat (1941. - 1945.)
Hrvatska je u vrijeme Drugoga svjetskog rata „vodila dvostruki život“: javni i službeni, te ilegalni, antifašistički. Njegova su obilježja postojanje dviju vlada, dva sabora, poglavnika i maršala, slobodnog i oslobođenog teritorija na kojima su bili organizirani svi aspekti civilnog i vojnog života. Ili čak možda trostruki: politički potezi jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu odražavali su se na političke događaje u Jugoslaviji, pa tako i Hrvatskoj.
II.1. Nezavisna Država Hrvatska
Dana 6. travnja 1945. udružene njemačke, talijanske, mađarske i bugarske snage napale su Kraljevinu Jugoslaviju. Obrambeni, tzv. travanjski rat trajao je samo deset dana. Predstavnici jugoslavenske kraljevske vojske potpisali su 17. travnja 1941. bezuvjetnu kapitulaciju. Kralj Petar II. Karađorđević i Vlada kao legitimni nosioci državnosti, priznati i nakon raspada države, od Saveznika i drugih demokratskih zemalja, emigrirali su u Veliku Britaniju.
Njemačke okupacione postrojbe ušle su u Zagreb 10. travnja 1941. isti dan kada je na radio postaji Zagreb pročitan Proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Vladko Maček kao predsjednik Hrvatske seljačke stranke, u to vrijeme najjače hrvatske političke stranke odbio je prijedlog njemačkih emisara o formiranju hrvatske države pod okriljem Njemačke i pozvao narod na pokornost novoj vlasti.
II.2. Narodnooslobodilački pokret (Narodno-oslobodilački rat, Narodno-oslobodilački rat i socijalistička revolucija, partizanski pokret, antifašistički pokret).
U ovom će se dijelu naglasiti i istaknuti osnovne značajke i razlikovne karakteristike antifašističkog otpora u Hrvatskoj (pa tako i čitavoj Jugoslaviji) u odnosu na antifašističke pokrete drugih zemalja izražene u postavljenim ciljevima i metodama borbi, te brojnim organizacionim oblicima kakve nije poznavao niti jedan drugi pokret otpora u okupiranoj Europi.
Rasni zakoni, diskriminacija Srba i Roma, ustupanje velikog, privredno najrazvijenije dijela jadranske obale Italiji, pojedinačni i masovni zločini počinjeni nad zakonima obespravljenim Srbima, Židovima i Romima, osnivanje logora, stalna prisutnost talijanskih i njemačkih jedinica imalo je za posljedicu jačanja predratnog antifašističkog otpora i sve veću diferencijaciju hrvatskog stanovništva. Prividno monolitna zajednica bila je već početkom rata, podijeljena na nekoliko, imanentno suprotstavljenih grupa: etabliranu vladajuću grupaciju i njezine bezuvjetne pristalice, ilegalnu antifašističku grupaciju, te veliki sloj ljudi bez decidiranog ili trajnijeg političkog stava, bez informacija o događajima u koji su bili „gurnuti“ ili mogućnosti procjene tih informacija. Prvi su kolaborirali s okupatorima, drugi im se aktivno konfrontirali, treći konformistički sve to promatrali, ne želeći biti dijelom ni prve ni druge skupine. No, postojao je i veliki broj stanovnika, među kojima je bilo i radnika i namještenika službom vezanih uz državni aparat NDH-a i njegove ustanove, ali nisu bili pristalice ustaške vlasti niti pripadnici ustaškog pokreta, koji nisu pripadali organiziranom NOP-u niti bili članovi antifašističkih organizacija, ali su pružali, na svoj način i u skladu sa svojim moralnim načelima, aktivan otpor ustaškoj vlasti i ustaškom režimu.
Narodnooslobodilački pokret (NOP) naziv je za antifašistički pokret (borbu) za oslobođenje zemlje od njemačke, talijanske i mađarske okupacije, te marionetskog ustaškog režima. Ime su mu dali njegovi organizatori (komunisti) koji su u njemu imali ključne pozicije, a prihvatili široki slojevi sudionika bez obzira na njihovu nacionalnost, vjersku pripadnost ili političko uvjerenje.
Iako su komunisti činili nešto manje od 10% svih sudionika NOP-a, uspjeli su snažnom i organiziranom propagandom, a od 1944. i ideološkim nadzorom i terorom nad političkim neistmišljenicima nametnuti još jedan cilj: revolucionarno preuzimanje vlasti i uspostavu komunističkog sustava.
To je uz borbu za oslobođenje zemlje i revolucionarno preuzimanje vlasti značilo i borbu protiv koncepcije obnove Jugoslavije pod dinastijom Karađorđevića (i hegemonije Velike Srbije) koju su zastupali jugoslavenska izbjeglička vlada u Londonu i četničke snage u zemlji. Ravnogorski četnički pokret predvođen Dragoljubom (Dražom) Mihailovićem početkom 1942. deklaracijom kralja Petra II nazvan je „Jugoslavenska vojska u domovini“. Sam Mihailović je svoje snage nazivao „četničkim odredima Jugoslavenske vojske“ želeći time zadržati kontinuitet s oružanim snagama Kraljevine Jugoslavije. Te su se snage protezale i na znatan dio teritorija Nezavisne Države Hrvatske. Ono što ih je spajalo bila je borba protiv ustaškog režima i samostalne hrvatske države te borba za obnovu Kraljevine Jugoslavije. Draža Mihailović je bio priznat kao njihov glavni zapovjednik, iako nikada nije imao apsolutnu kontrolu nad njima. Najsnažnije uporište imali su u okolici Knina, a vođa im je bio pop Momčilo Dujić. Uz podršku izbjegličke vlade (do 1943.) i u suradnji s okupatorom a naročito Talijanima počinili su mnoge zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom na području NDH. Njihovo djelovanje znatno je bilo smanjeno jačanjem NOP-a i njegovog međunarodnog priznanja, te kapitulacijom Italije, njihovog glavnog oslonca.
Intervjui
sa sudionicima NOB-a
Partizani: Konvoj za El Shat
Julio Radilović Jules
U sinajskoj pustinji, nedaleko od Sueza, stoji spomenik Majka Dalmatinka,
kipara Ante Kostovića. Visok i zamišljen lik, pognute, rupcem pokrivene
glave, nadvisuje groblje neobična tlocrta: oblika zvijezde petokrake.
„U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak,
s dalekih obala Dalmacije i ovdje na Sinaju našli vječni mir. Domovina ih
nikad neće zaboraviti.“ natpis je ploče s nizom imena: Ajduković, Aleksić,
Alfirev, Ančić… pa tako još 852, većinom djece. Živjela su pod šatorima
„platnenoga grada“, logoraškog kompleksa El Shatt, u kojem je 1944.
godine 30 000 Dalmatinaca našlo spas od fašističkog nasilja. Izbjegličko
utočište bilo je posljednja postaja kolektivne traume, otpočete svibnja
1941. kada je Ante Pavelić Talijanima poklonio veći dio Dalmacije, Boku
Kotorsku, dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Rimski ugovor,
galantna darovnica ustaškog vođe, potakao je 228 473 Dalmatinca na
priključenje Narodnooslobodilačkom pokretu. Nakon kapitulacije Italije
1943. i uspostavljanja partizanske vlasti, na Dalmaciju se srušila njemačka
ofenziva, četiri nacističke divizije i kvislinška vojska, koje su započele
palež, ubojstva i odvođenja u koncentracijske i radne logore. Od siječnja
1944. Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske otpočela je organiziranje
Zbjega naroda. 40 000 dalmatinskih civila bilo je prebačeno do
slobodnog Visa, a potom do Italije. Veći dio nastanio se u El Shattu.
Posljednji će ga Dalmatinac napustiti u ožujku 1943.
Priča iz El Shatta
Laila Mehulić
Priča 77-godišnje Zagrepčanke Mire Altarac Hadji Ristić, iz obitelji židovskih sefarda.
Nakon višegodišnjeg skrivanja na jugoslavenskom teritoriju, 1944. se s majkom priključila zbijegu 30000 ljudi, prema El Shattu, kompleksu izbjegličkih logora pod protektoratom Britanaca, u sinajskoj pustinji.
„U pustinji su nas dočekali šokovi. Veliki šatori razapeti na žutom pijesku, vrućina i jak pustinjski vjetar gibli! U šatorima u kojima je bilo po dvadesetak ljudi, nije bilo privatnosti. U našem je bio gospodin Salom, kome ću vječno biti zahvalna na priči o Ali Babi i četrdeset hajduka, jedinoj koju sam čula u to ratno vrijeme. Život se brzo normalizirao. Formirale su se ulice, dobili smo latrine, kuhinje, bolnicu, školu. Skromno obilježavanje židovskih praznika otpočeo je splitski kantor Leon Altarac. On je bilježio imena rođenih i ukopanih na novom el shattskom groblju. Navršila sam šest godina i pošla u školu. U početku smo sjedili na praznim kantama za benzin i pisali na pijesku. U udžbenicima, koje smo kasnije dobili bilo je ilustracija naših partizana i vojnika Crvene armije, različitih bogomolja, a djeca su nosila i muslimanska i hrvatska katolička imena. Prije početka nastave izgovarala se katolička molitva. Ja bih ustala i pristojno slušala, ali se nisam pridružila.
Tih dana sam napisala ponosno tek naučenim slovima: Moj tata je partizan! U proljeće 1945. pronio se glas da je rat pri kraju i mi smo se počeli spremati za povratak. U Splitu su ljudi bili euforični, prolazili su gradom pjevajući i mašući zastavama. Išla sam ulicom s mamom koja je plakala. ‘Šta plačeš? Pa rat je završio!’ rekla sam. ‘Eh završio…’ odvratila je. Sedamdesetak članova naše obitelji stadalo je. Tada još nije znala ni broj.
U Zagreb smo se vraćali s partizanima, na otvorenom kamionu, uz pucnjavu.
Nakon trodnevnog puta, stigli smo u mračan i pust grad. 1941. smo
napustili svoj stan u lijepoj četvrti, kao da idemo u grad na kavu, a sad smo bili smješteni sa sefardskom obitelji Montiljo u stan u kojem je ranije živio jedan odbjegli ustaša. Ja sam još jednom, nepotrebno, krenula u prvi razred.“
Laila Mehulić
