Knjiga Ante Lešaje govori o još jednom obliku kulturocida: uništavanju spomeničke baštine NOB-e i socijalističke revolucije. Od 1990. do 2.000 godine prema nepotpunim podatcima, uništen je 731 spomenik i 2.333 drugih obilježja palim borcima i žrtvama Drugog svjetskog rata. Istovremeno iz mnogih knjižnica maknute su s polica i spremišta mnoge „nepodobne“ knjige i zbornici radova uglavnom srpskih autora, na ćiriličnom pismu a koje su obrađivale teme Drugog svjetskog rata. Autor je temeljem velikog broja izvora, tiskovina i tekstova dostupnih na društvenim mrežama satkao jedinstvenu priču o uništavanju spomeničke baštine u Hrvatskoj, naporima pojedinaca i lokalnih zajednica u njenoj obnovi i ne brizi vlasti da se to doista i učini. I ovdje se pojedinačni primjeri obnove pojedinih spomenika tek potvrda pravila. Spomenici, naravno ne svi, kojima se danas i ovako uništenim dive mnogobrojni svjetski stručnjaci i uvrštavaju ih u svoje antologije i danas više od dvadeset godina od završetka Domovinskog rata stoje zapušteni, porušeni, obrašteni u korov i drač na ruglo cijeloj društvenoj zajednici.